Martinusovi članci koji su prevedeni na Hrvatski:
|
Ciklus braka- Martinus
1. Misija brakaKao što sve velike pojave, kretanja ili ispoljavanja energije u spiralnom ciklusu predstavljaju cikluse, tako je i princip braka jedan ciklus. On ima kulminaciju u tami i kulminaciju u svjetlosti. Veliki kozmički spiralni ciklus počinje u tami i završava u svjetlosti. To nije slučaj sa brakom, koji počinje u svjetlosti i završava u tami. To nas, međutim, ne treba obeshrabriti, jer Bog ima drugi veliki plan za ljudsko biće, onaj koji je bio predviđen istovremeno sa brakom. Brak ne postoji samo radi samoga sebe : to je sredstvo pomoću kojeg Bog može poticati evoluciju bića od primitivne svijesti ka ljudskoj svijesti. To je božanstveno da je brak velika svjetlost koja svijetli u tami. Biblija također spominje brak, i ona nas uči o stvaranju Adama. No, Adam nije bio stvoren ; živo biće ne može biti stvoreno jer ono je samo stvaratelj i postojalo je čitavu vječnost. Stvaratelj ne može biti stvoren ; zbog toga treba razumjeti da je Biblijsko objašnjenje stvaranja Adama i Eve samo simboličan opis pravih principa. 2. Od dvopolnog stanja do jednopolnog stanja U Bibliji piše da se u početku Adam nalazio u raju i da je tamo sve bilo lijepo jer nije bilo zla. Taj raj je u stvari carstvo blaženstva. S obzirom da sva bića žive vječno, vidimo da njihova priča ne počinje tamo gdje Biblija započinje svoju priču. S obzirom da je Adam naziv za bića koja su vječna, morala je postojati prošlost, a Adam je morao doživjeti čitavi prethodni spiralni ciklus. Prema tome, Adam nije samo jedno biće, već stanje bića. Ta bića su prošla kroz biljno i životinjsko carstvo prethodnog spiralnog ciklusa, prošla su kroz božanstvene svjetove i u tolikoj su mjeri doživljavala najvišu svjetlost da su postupno postala njome toliko zasićena i nezainteresirana da je njihova osjetilna sposobnost toliko degenerirala da ona više nisu ništa mogla doživljavati u vanjskom svijetu. Ona su mogla samo doživljavati u carstvu blaženstva ; tj. ona su samo mogla ponovno doživljavati svoja sjećanja na ono što su doživjela u tom velikom ciklusu. Carstvo blaženstva predstavlja prijelaz od duhovnog ka fizičkom svijetu. Sve dolazi iz carstva blaženstva ; novorođenčad, planete koje se inkarniraju u svemiru, dolaze iz carstva blaženstva. Dakle, Adam u raju je bio biće koje je živjelo u svijetu svojih sjećanja kako bi postao dovoljno zreo za ponovno inkarniranje u novom kozmičkom spiralnom ciklusu. U Bibliji piše da nije bilo dobro za Adama da bude sam. To ne znači da nije bilo dobro za Adama da nije oženjen ; tu se ne govori o braku. To znači da nije bilo dobro za Adama da ostane dvopolan, što je bilo njegovo tadašnje stanje. U posljednjim carstvima spiralnog ciklusa, u najvišim duhovnim svjetovima, bića su dvopolna ; tj. ona nisu ni muška ni ženska bića. U tim svjetovima nema ni govora o braku. Adam u Edenskom vrtu bio je jedno od tih bića. To su bila bića koja su se trebala početi inkarnirati u novom kozmičkom spiralnom ciklusu. No, da bi se to dogodilo, trebala se dogoditi promjena, jer je cilj bio da ta bića dobiju svijest, jer su ona bila nesvjesna u vanjskom svijetu. Ona su potrošila svoju svijest u prethodnoj spirali i više nisu mogla opažati u vanjskom svijetu ; sve je degeneriralo i nalazilo se u latentnom stanju. Da bi ta bića mogla nastaviti svoj vječni život, ona su ponovno morala ući u novi kozmički ciklus, ona su morala doživjeti kontrast svjetlosti. Bez kontrasta nema doživljavanja. Prema tome, Adam ili ta bića su morala dobiti svijest kako bi mogla opažati u vanjskom svijetu. Ona su doživjela kontrast, naime stvaranje Eve, što im je omogučilo da jednoga dana dožive najvišu svjetlost u novoj spirali. U Bibliji piše da je Bog doveo Adama u stanje dubokog sna i izvadio mu jedno rebro, od kojeg je stvorio ženu. To simbolizira jedno unutarnje stanje, unutarnji proces koji se odigrao u samome Adamu. A kada se kaže da je Bog stvorio ženu, to očigledno upućuje na to da Adam nije mogao biti muškarac. Zašto bi postojala muška bića bez ženskih bića ? Muškarac i žena pripadaju jedno drugom poput kotača automobilu. Prema tome, Adam ne predstavlja muškarca već homogeno, dvopolno biće koje je trebalo biti transformirano i postati dvije vrste bića. Jedna su postala muška bića, a druga ženska bića. Adam više nije postojao. Adam je naziv za takvo stanje bića u kojem su bića dvopolna i nalaze se u carstvu blaženstva ; tj. na prijelazu iz duhovnog u fizički svijet. 3. Muški princip i ženski princip Temelj principa spiralnog ciklusa predstavljaju dva velika kozmička organa koji se nalaze u svakom biću, a koja nazivamo muški princip i ženski princip. Oba su prisutna u svim bićima i oni su također bili prisutni u Adamu prije stvaranja Eve, no tada su bili jednaki, bili su u ravnoteži. Da bi bilo stvoreno stanje u kojem bića mogu doživjeti tamu, ona moraju početi u neznanju, sa manje talenata kako bi mogla postati talentiranija. Adam-bića su se transformira-la tako da je u nekima od njih ženski pol stagnirao, a muški pol je postao dominantan, tako da su ona postala muška bića. U drugim bićima dominirao je ženski pol, a muški pol je stagnirao tako da su ona postala ženska bića. Dakle, u ženskim bićima ženski pol je preuzeo kontrolu nad strukturom doživljavanja bića, a u muškim bićima muški pol ili polni organ je preuzeo kontrolu nad strukturom doživljavanja bića. Bile su stvorene dvije suprotnosti ; oni su postali dvije vrste bića koja ovise jedno o drugome ; oni su postali jednopolni i morali su stupiti u međusobni kontakt. Oni su mogli ostvariti taj kontakt samo kroz ono što nazivamo čin parenja ili seksualni odnos. Osjećaj užitka u tom odnosu predstavljao je samo bljesak stanja blaženstva u kojem su bića živjela u najvišim svjetovima. 4. Svjetlost u tami Ovdje možemo vidjeti svu božanstvenost toga da su ta bića koja su sada trebala živjeti u tami sve više i više postajala sposobna ponovno doživljavati tu božanstvenu svjetlost iz tog svijeta iz kojeg su došla. Ona su, dakle, mogla doživjeti tu svjetlost u svojem fizičkom stanju, ali ona nisu odmah postala ljudska bića. Transformacija je počela tamo gdje Biblija kaže da je Bog doveo Adama u duboki san. Kakav je to bio san ? 5. Osjetilne sposobnosti bića u biljnom carstvu Kada govorimo o počecima spiralnog ciklusa, to se odnosi na biljno carstvo. Biljke još uvijek žive, u velikoj mjeri, u carstvu blaženstva, jer u svojoj svijesti one doživljavaju sjećanja iz prethodne spirale. Postupno, kako one stvaraju organizme ovdje na materijalnoj razini, njihovo prvo doživljavanje života svodi se na sposobnost nejasnog opažanja. One ne mogu, poput ljudskih bića, vidjeti, slušati, mirisati ili kušati, no one mogu nejasno opažati ugodu i neugodu, one mogu opažati vrućinu i hladnoću, i one mogu početi reagirati na tu ugodu i neugodu. Zbog toga što ta bića ovdje na materijalnoj razini imaju samo tu malenu sposobnost, ona se smatraju uspavanim bićima. Mi također vidimo da su biljke dvopolne, da bi sa kasnijim razvojem one sve više postajale jednopolna bića. Vidimo da one sve više i više razvijaju svoje organizme. U početku svako biljno Jastvo živi u grupnom tijelu, no cilj svakog pojedinog biljnog Jastva je da izađe iz tog grupnog tijela i da dobije svoje vlastito fizičko tijelo, i to se događa kada sa evolucijskim razvojem one postaju životinje. 6. Razvoj fizičkih osjetila životinja Životinja je biljno biće koje je toliko napredovalo da ima svoj vlastiti organizam i razvilo je svoje fizičke sposobnosti do takvog stupnja savršenstva da se može kretati; može slušati, gledati, kušati i orijentirati se na materijalnoj razini. Istovremeno ono napušta carstvo blaženstva; prestaje dvopolno stanje i počinje jednopolno stanje. Ono se dalje razvija i počinje prevladavati seksualno stanje. Zahvaljujući tom stanju dolazi do razmnožavanja; moraju se stvarati novi organizmi. No, bića se ovdje ne mogu razvijati a da povremeno ne doživljavaju duhovnu razinu, tj. proces koji nazivamo reinkarnacija; dakle, niti jedno biće ne može trajno živjeti na fizičkoj razini. Uobičajena razina postojanja je duhovna razina, no tu biće ne može ništa doživjeti ukoliko nema svijest; i upravo zato biće mora proći kroz fizičku razinu postojanja kako bi ovdje stvorilo svijest. Ovdje se treba prisjetiti da biljke i životinje nemaju pravu sposobnost ljubavi, već se kroz jednopolno stanje stvara organska struktura. 7. Božanska svjetlost u životinjskom carstvu Vidimo da se dva bića suprotnog spola međusobno privlače jer ona, kroz seksualni čin, mogu doživjeti božansko svjetlo. Čak iako ona ne znaju kakva je to svjetlost, ona doživljavaju taj božanstveni užitak i upravo zbog toga je to najvažniji princip u čitavom životinjskom carstvu. Upravo zbog toga se životinje pare, bore i brane svojeg bračnog druga i svoje potomstvo; to je apsolutno najviša svjetlost u toj sferi tame. Životinjska svijest se samo sastoji od potrebe za razmnožavanjem, pronalaženja hrane i zaštite potomstva. Njih pored toga ništa drugo ne zanima. One nemaju drugih interesa osim tog stanja svjetlosti; prema tome, stanje parenja je za životinje najviša manifestacija svjetlosti. Ovdje se mogu pronaći apsolutno najsretniji brakovi; ovdje ne postoje užasni oblici nevjere ili neodgovornosti i sl. koji se mogu pronaći kod kasnijih bića. Ovdje, u ovoj svijetloj epohi braka, brak i seksualni nagon koji je kod bića naročito razvijen, predstavljaju uistinu najvišu svjetlost i zahvaljujući svojem seksualnom stanju ona doživljavaju raj na Zemlji. Ovdje kroz bića protječe prava božanska, nebeska svjetlost. Potrebno je samo u proljeće otiči u šumu i poslušati pjev ptica, zov kukavice, pjesmu ševe, cvrkut slavuja; to je jedna neprestana pjesma i jedan neprestani pjev. Zamislite samo da svi ljudski brakovi u istoj mjeri odjekuju pjesmom i radošću; tek tada bi mogli reći da su uistinu sretni. No, oni ne pjevaju, jer ljudski brakovi nisu ni blizu tako sretni. Kod životinja to je božanstveno stanje usred tame, jer ne smijemo zaboraviti da, iako su one tako sretne, životinje još uvijek žive u opasnosti, jer ovdje na ovoj razini je životni uslov da one moraju ubijati kako bi preživjele. Ili druga bića vrebaju njihova tijela kao hranu, ili se one same moraju boriti za hranu, protiv hladnoće i mraza; ta mala bića moraju prevazići puno toga, no ona imaju u sebi tako snažnu svjetlost da ona to ne primjećuju u tolikoj mjeri. 8. Brak je nespojiv sa zakonom o ljubavi prema bližnjem Brak se temelji samo na stvaranju svjetlosti za bića. Kroz jednopolno stanje ta bića zapravo uopće ne mogu ostvariti zakon života; oni ne mogu voljeti svoje bližnje kao same sebe; oni još nemaju ljubavi, već samo tu umjetnu simpatiju koju može proizvesti njihova organska struktura. Istina je da je zaljubljenost vrlo učinkovita za osobu koja je njen objekt, ali to nije ljubav. Ona u jednakoj mjeri mora biti uzvraćena.To ne vrijedi za bića istoga spola; ta se bića ne mogu voljeti, tako da u životinjskom carstvu nema savršenih bića. Životni uslov sreće i savršenstva ljudskog bića je ovaj – da čovjek može voljeti svojeg bližnjeg kao samoga sebe. No, kada se postigne stanje u kojem bića mogu voljeti svoje bližnje kao sama sebe, to je nespojivo sa brakom. Tada dolazi do sukoba između te dvije epohe. U životinjskom braku simpatija je namijenjena bićima suprotnog spola. Isti spol se tolerira samo kada za njih predstavlja životni uslov da budu u stadu, no inače nema baš puno međusobnih simpatija između muških bića, kao ni između ženskih bića u životinjsom carstvu. Simpatija se ispoljava između bića suprotnog spola; nema druge simpatije osim vrlo latentne ljubavi koja se ispoljava prema potomstvu. Tu nema prave ljubavi, jer se zaljubljenost temelji na egoizmu. Kada su bića toliko ljubazna i slatka jedno prema drugom kada su zaljubljena to je samo zato da bi im se vratilo istom mjerom i da bi se zadovoljila njihova žudnja pri čemu doživljavaju svijetli kontrast svojem uobičajenom mračnom postojanju. 9. Transformacija polova u biću No, to ne može vječno trajati. Ljudi su sada toliko napredovali u razvoju da oni mogu gledati unazad na ono što se uistinu dogodilo i na ono što se danas događa. Oni su vrlo slični životinjama; oni imaju isto muško stanje i žensko stanje, i oni također rađaju svoje potomstvo slično životinjama. To znači da ljudska bića još uvijek nisu postala prava ljudska bića. Oni su postali bića koja su dobila tijelo, organizam koji predstavlja početak pravog ljudskog organizma, no oni još uvijek nisu postali prava ljudska bića. Oni se zaljubljuju; oni žive u istim uslovima razmnožavanja, u istim bračnim okolnostima kao i životinje. No, kako se dogodilo da su bića postala takvima ? Kako je moguće da su se oni razvili iz životinjskih uslova, a više ne mogu toliko uživati u svojim brakovima i u svojem seksualnom stanju, poput životinja ? To proizlazi iz činjenice da na određenom stupnju evolucije dolazi do jednog drugog procesa, koji, koliko je meni poznato, nije spomenut u Bibliji; to tada nije bilo od neposredne važnosti. Dogodilo se ovo : Eva koja je bila stvorena, trebala je, govoreći simbolično, ponovno umrijeti. Na određenom stupnju evolucije bića to jednopolno stanje postaje poremećeno. To se događa tako da onaj pol koji je bio latentan u biću počinje rasti, počinje se osjećati njegova prisutnost, a u muškim bićima to je ženski pol. Danas su muškarci manje ili više ženstveni, a žene su manje ili više muškobanjaste. Ta je transformacija polova uzrokovala da žene postanu samostalne : žene postaju svećenici, menađeri, direktori; one sve više i više toga rade kao i muškarci, a muškarci sve više idu u ženskom smjeru. Iz ovoga se može vidjeti da u ljudima dolazi do transformacije principa. To je također bilo simbolizirano rođenjem djeteta Krista. Ono što se rađa u čovjeku, ono što se počinje događati sa tom transformacijom polova, jest to da se u životinji počinju pojavljivati ljudske karakteristike. 10. Mračna epoha braka Ovdje bića prolaze kroz mračnu epohu braka. Svijetla epoha braka bila je onda kada su životinje bile toliko sretne sa svojim seksualnim nagonom da one nisu bile opterećene opasnim uslovima života, neugodnostima kojima su bile okružene. Sa ovim početnim dvopolnim stanjem nastaje nešto novo u životinji. To nešto novo je aktivnost zaostalog pola. Svrha tog pola nije poticati brak. Naprotiv, on predstavlja smetnju braku. Suprotni pol stimulira humane talente i sposobnosti, prije svega veću sposobnost osjećanja. Biće uslijed toga, pomoću tih osjećaja i instinkta, počinje opažati religiozna stanja, počinje razumjeti nešto od onoga što vidi. Životinja ne razmišlja o onome što vidi; ona je zainteresirana samo za svoju hranu. No, ovdje biće postaje svjesno sebe u odnosu na svoju okolinu. Ono počinje razmišljati o svojem postojanju, i ovdje imamo prvu vrstu čovjeka. Ljudi u velikoj mjeri žive poput životinja, no oni počinju vjerovati u Providnost; to je prvi oblik ljudske svijesti. Ali oni se dalje razvijaju, no brak još uvijek predstavlja glavno uporište ili glavni princip u njihovom životu. 11. Evolucija intelektualnih sposobnosti Sve dok čovjek nije bio toliko znanstveno nadaren kao što je sada, stvari su se dobro odvijale. Tada je na scenu stupila inteligencija, koja je također ljudska sposobnost, i čovjek je počeo učiti i ozbiljno promatrati. Do tada je postojala vjera, instinkt i određeno stanje osjećaja uslijed kojih su bića bila zainteresirana za Providnost i koji su im omogučavali da osjećaju i opažaju da mora postojati nešto više; oni nisu mogli nastati sami od sebe. No, kada je inteligencija počela rasti u čovjeku, on ju je počeo koristiti u svojem svakodnevnom životu, jer je on još uvijek živio u životinjskim uslovima. On je morao ubijati kako bi preživio; on se morao boriti sa drugim ljudima kako bi zadržao ono što mu pripada. On je počeo koristiti svoju inteligenciju kako bi se bolje branio i bolje napadao. To je životinjski mentalitet koji potiču ljudski talenti i čovjek još uvijek ne može reći da se oslobodio tog životinjskog mentaliteta. On stvara ogromne količine ubilačkog oružja, zastrašujuće atomske bombe koje u trenu mogu izbrisati milione ljudi. To je životinja u čovjeku; ljudski aspekt je samo sposobnost izrade takvog oružja. Vidimo da ta ljudska sposobnost, inteligencija, vodi ljudska bića u ispoljavanju njihove životinjske prirode ka takvoj kulminaciji da se oni više ne mogu opisivati kao životinje. Čovjek ubija na način koji životinjama nije moguć. Životinja ubija samo da bi došla do hrane i u samoobrani, no čovjek je počeo ubijati iz sasvim drugih razloga. Oni to ne čine zbog nedostatka hrane i odjeće, već zato što su podređeni životinjskim principima, pravu jačega koji je istovjetan Mojsijevom zakonu, oko za oko i zub za zub. Čovjek se mora osvećivati, kažnjavati i proganjati, on ništa ne može tolerirati. To je kod životinja vrlina i još uvijek se može pronaći kod ljudi, gdje nije vrlina; to predstavlja narušavanje ljudske sreće. Vidimo da je to naročito i neophodno stanje. Njega potiče početno dvopolno stanje. Da se to nije pojavilo, bića bi nastavila biti životinje. Sada, to početno dvopolno stanje transformira životinju tako da ona počinje stjecati ljudske talente prije nego što počne stjecati ljudski moral ili ljudski mentalitet. Ljubav se još nije razvila i upravo zato čovjek u tolikoj mjeri stvara oružje za obranu i napad. Ovdje se razvija svijest koju nazivam «demonska svijest», jer se ona ne može više zvati životinjskom sviješću. Životinje ne ubijaju u tolikoj mjeri i međusobno si ne stvaraju takve patnje kao bića koja su opremljena ljudskim talentima. Također ih ne možemo nazivati savršenim ljudskim bićima, jer se ona nalaze na demonskom stupnju; ona imaju demonsku svijest. No, za to ne možemo kriviti ljude; to je dio božjeg plana. Tama mora biti stvorena, jer ukoliko netko ne bi mogao doživjeti patnju, ubijanje, usmrćivanje i sakaćenje, ukoliko on ne bi mogao doživjeti taj kontrast, to mračno stanje, on nikada ne bi mogao doživjeti svjetlost. Ta vrlo velika inteligencija potiče životinjske principe i uzrokuje ogromnu količinu patnje, ona uzrokuje Sudnji dan, bolesti, tugu i probleme, samoubojstva i mentalne bolesti; ona uzrokuje sve ono što danas moraju liječiti doktori u bolnicama. 12. Misija patnje Kroz patnju u ljudima se razvija sposobnost humanosti; oni postaju svjesniji što rade; oni počinju osjećati simpatiju. To dovodi do toga da oni više nemaju srca činiti zlo. Svi se ljudi nalaze na različitim stupnjevima razvoja te sposobnosti: neki ljudi imaju srca ubijati, usmrćivati, lagati i varati; dok drugi to ne mogu činiti u istoj mjeri. Sve se više i više razvija ta sposobnost da se nema srca činiti zlo i ona postaje ono što nazivamo ljubav. Ta ljubav je pravi, organski talenat koji nastaje u biću. To nije umjetni proces poput zaljubljenosti, već se razlikuje od zaljubljenosti po tome da samo želi pomagati, samo želi činiti dobro, biti radost i blagoslov. To je rezultat patnji, prvog stupnja dvopolnog stanja. 13. Degenerira talenat za brak Kako se razvija talenat za simpatiju, biće postaje sve darovitije. Njihovi darovi postupno postaju vođeni i kontrolirani od strane sposobnosti humanosti i biće postaje sve više i više ispunjeno ljubavlju. No, tu počinje sukob sa brakom, i postupno, kako biće postaje sve više i više ispunjeno ljubavlju, nestaje ta robustnost, ta međusobna razlika između muških bića i ženskih bića, koja se može pronaći na životinjskom stupnju. Oni osjećaju simpatiju bez te seksualne privlačnosti koju stvara zaljubljenost. Kod čovjeka sa razvijenom sposobnošću ljubavi to nije seksualna privlačnost, već topla, ljudska želja da čini dobro, za ljubavlju, za naklonošću, za stvaranjem savršenstva tamo gdje je kaos, za ispravljanjem onoga što je pogrešno. To je uistinu čudesna sposobnost i kod nekih ljudi je vrlo razvijena. Zapravo, čim je više razvijena ta sposobnost, takav čovjek postaje gori bračni partner. On je izvrstan za bića u svojoj okolini, ali u braku može biti poteškoća jer je zapovijeđeno da «čovjek treba napustiti svojeg oca i svoju majku i prionuti svojoj ženi»; no čovjek koji počinje voliti sve i svakoga može doći u stanje konflikta. Ako je on oženjen za biće koje se još uvijek u potpunosti nalazi na bračnom stupnju, dolazi do sukoba, zavisti i ljubomore, i to je korijen degeneracije braka. Današnji brakovi nisu ni izbliza tako stabilni kao što je to bilo u prošlosti. Tada je predstavljalo skandal ako dva bića nisu mogla ostati zajedno čitavi život. No, vidimo da pored razvoja talenta za simpatiju, razvoja ljubavi prema svim bićima, zajedno sa velikim novim područjem interesa, očigledno je da se više ne može toliko energije posvetiti braku kao kada je brak bio jedino područje interesa. Čovjek prolazi kroz potpuno prirodnu transformaciju i moramo razumjeti zašto brak mora imati zakonske okvire. To je zato jer on degenerira. Čovjek vjeruje da će brak trajati zauvijek; čovjek vjeruje da će se on uvijek zaručivati i ženiti. Čovjek vjeruje da je to nešto što se događa svugdje, pa čak i na nebu; ali to nije tako. Na nebu čovjek ne treba imati neki umjetni proces da bi volio; on to treba samo ovdje na primitivnom početničkom stupnju. To je božanstveno uređenje da bića, na stupnju razvoja gdje nema ljubavi, mogu voljeti i biti voljena unutar određenog područja. Ljudi se sada nalaze na stupnju na kojem ljubav počinje rasti i na kojem degenerira sposobnost vezivanja za neko drugo biće. Kako se može vidjeti ta degeneracija ? Ona se može vidjeti nastankom onoga što ljudi nazivaju medenim mjesecom. Medenim mjesecom je nazvan prvi dio braka u kojem ljubavna veza cvjeta u izobilju i kada je par vrlo sretan i uživa jedno u drugom. To stanje vrlo različito traje. Kako to da uopće postoji medeni mjesec ? Kako to da medeni mjesec ne traje čitavi život ? Tako je bilo prije i još uvijek jest kod životinja. Ono što doživljavamo od principa braka jest ono što ostaje kada je ostatak čovjekove svijesti djelomično zauzet humanošću, a djelomično intelektualnošću. Ljudi su toliko zaokupirani drugim stvarima da, iz života u život, brak nije više bio toliko važan, nije bio održavan kao na primitivnim stupnjevima kada je predstavljao glavno područje interesa. No, kada ljudi izgube interes za nešto, to počinje degenerirati. Brakovi predstavljaju samo ponavljanje nečega što je nekad postojalo i oni nestaju. Ljudi se žene i kada je medeni mjesec gotov brak se može nastaviti ako je dvoje ljudi razvilo toliko ljubavi da oni nemaju srca povrijediti jedno drugo, i zbog dobrobiti svoje djece oni se nemaju srca razvesti. No, nema svatko toliko ljubavi, i oni se razvode iako su tu i djeca u pitanju. No, ljubav će se razviti u čovjeku i postat će toliko jaka da će on postati sposoban voljeti svojeg bližnjeg kao samoga sebe, kao što nas je Krist učio. 14. Bog pretvara životinju u ljudsko biće Ove analize, naravno, ne mogu za tebe postati stvarnost samo zato jer ti ja govorim o njima, no ja bi ipak volio da postaneš svjestan toga. Ovdje su ti dane smjernice, način ponašanja o kojem možeš razmišljati i koje možeš istraživati. Pred našim očima se ostvaruje božji plan : životinja se pretvara u ljudsko biće. Trenutno Bog pretvara ljudsko biće u čovjeka na svoju sliku. Ljudi još uvijek nisu dovršena ljudska bića, što znači bića poput Krista. Možemo osjetiti bez ikakve sumnje da za takvo ljudsko biće brak nije bio najvažniji, i zapravo ne možemo zamisliti gospođu Krist. Možemo također vidjeti da sva uistinu najuzvišenija bića nisu bila oženjena, jer su bila dvopolna; oni se ne mogu zaljubiti, oni nemaju tu umjetnu simpatiju, jer u onoj mjeri u kojoj raste prava ljubav, ta umjetna simpatija, zaljubljenost, nestaje. Ja se nikada u svojem životu nisam mogao zaljubiti. Ja neizmjerno volim sva ljudska bića, no ja ne volim muškarca ili ženu; već ljudsko biće u čovjeku, ja volim ljudsko biće u ženi i ljudsko biće u muškarcu kada vidim da ono sjaji kroz njihove oči; to mi pruža toplinu i čini me izuzetno sretnim kada vidim takve ljude. No, ljudi nisu svjesni da su došli do stupnja razvoja na kojem je brak manje ili više prolazan. Kada su mladi oni prolaze kroz ponavljanje (tj. oni ponavljaju suštinu svojih prethodnih života – primjedba prevoditelja), zaljubljuju se i vjeruju da ta ljubav može trajati čitavi život. Oni ne znaju da oni vrlo kratko prolaze kroz to ponavljanje; oni tako sigurno ulaze u brak i tada otkrivaju da taj brak ne može trajati. Tada oni pokušavaju sa novom ljubavnom vezom, no ni to ne traje i tako imamo brojne razvode, mnoge oblike degeneracije bračnog života. Napravit će se upute kako bi se trebao oblikovati zajednički život kako bi se bilo u skladu sa kozmičkim zakonima, kako bi se bilo u skladu sa ostvarivanjem Božjeg plana, kako ne bi nastali brojni oblici patnje koje sa sobom nosi degeneracija braka. Ova degeneracija braka je samo sredstvo na putu izlaska ljudi iz životinjskog carstva, sredstvo stvaranja tame; a sa doživljavanjem kulminacije tame razvija se ljubav. 15. U naprednom čovjeku raste sposobnost intuicije Kada je čovjek toliko napredovao da on više ne može činiti zlo, kada će radije sam patiti nego dozvoliti da drugi pate, tada je on spreman za razvoj nove sposobnosti. Tu sposobnost poznajemo kao intuiciju, no mnogi ne znaju kako ona djeluje. Ta sposobnost, kada je potpuno razvijena, dovodi do toga da biće može doživjeti rješenje misterija života, sve kozmičke i vječne principe. Pomoću intuicije se doživljava sve što se nalazi izvan prostora i vremena; sve te stvari koje se ne mogu istraživati, stvari koje nikako ne mogu postati znanstvene činjenice putem istraživanja, čovjeku su dane kao živa iskustva koja dolaze sama po sebi. To što ja mogu pisati svoje djelo «Livets Bog» (Knjiga života) mogu zahvaliti tome što sam to dobio odozgo. Ja ništa nisam morao studirati; ja sam primio ta rješenja u svojoj svijesti i još uvijek ih primam; moja zadaća se sastoji samo u tome da putem svoje inteligencije ono što doživljavam učinim dostupnim i drugim ljudima. To mi dolazi kroz moju intuiciju iz kozmičke razine mudrosti. Znanje do kojeg se tako može doći dakle nije znanost do koje se dolazi putem istraživanja; do njega se samo može doći kroz razvoj ljubavi. Kada čovjek ima dovoljno ljubavi on dobiva kozmičku svijest. Tada i posljednji ostaci sklonosti ka braku napuštaju ljudsko biće; tada je u ovoj spirali prestala misija braka. Kada čovjek dođe do tog stupnja kozmičke svijesti, on se također više ne mora inkarnirati na fizičkoj razini. Ljudi više ne moraju istraživati i promatrati; oni su, kroz svoje živote na fizičkoj razini, kroz svoje inkarnacije razvili sposobnost razmišljanja, razvili su svoju inteligenciju i svoj intelekt, i sada primaju svo to prosvjetljenje sa duhovne razine i mogu nastaviti svoje božanstveno, uzvišeno postojanje u najvišim svjetovima kozmičkog spiralnog ciklusa, i to će trajati neizmjerno dugo vremena. Mnogim ljudima se ne sviđa pomisao da se moraju vraćati u materijalni svijet. Oni se toga ne moraju bojati, jer svatko će ostati u visokim duhovnim svjetovima sve dok oni to žele. Sve dok tamo mogu uživati, oni se neće vratiti u materijalni svijet. 16. U najvišim svjetovima dvopolno stanje dolazi do svojeg savršenstva U tim najvišim svjetovima bića su, kao što sam već rekao, dvopolna. Ovdje dvopolno stanje dolazi do svojeg savršenstva i seksualni nagon je zamijenjen pravom ljubavlju. Ta bića imaju takvu kozmičku strukturu da pri svakom međusobnom susretu ona doživljavaju osjećaj blaženstva. To nije nešto što se može smatrati nemoralnim; to je božanstveni, neskriveni susret pri kojem oni obostrano zrače božanstvenu ljubav. Kada ta ljubav dovede do kontakta, ljudska bića doživljavaju najuzvišeniji i najljepši osjećaj koji se može doživjeti. Ovdje se može reći da ona doživljavaju Boga. To je cilj. 17. U nižim sferama spirale brak stvara mračni kontrast No, brak je također važan u nižim sferama spirale jer stvara mračni kontrast, jer stvara stanje u kojem se bića ne mogu međusobno voljeti. Zahvaljujući tome može biti stvorena tama, i kroz brak bića se mogu razviti do stanja u kojem brak više nije potreban. Brak postoji samo kao mali dio spiralnog ciklusa. On počinje u životinjskom carstvu i tu postiže svoju kulminaciju svjetlosti. Njegovu mračnu fazu pronalazimo u zoni nedovršenih ljudskih bića. Mračna faza braka proteže se od početka nedovršenog čovjeka sve dok on ne dobije svoju kozmičku svijest; i nakon toga brak u ovoj spirali prestaje. Kada biće prođe kroz kozmičke svjetove i kada, nakon neizmjerno dugog vremenskog perioda, uđe u novu spiralu, ponovno se javlja princip braka. 18. Mjesto braka u kozmičkom spiralnom ciklusu, u božanskom planu svijeta Ako netko živi u neskladnom braku i volio bi slijediti zakone života, on mora pronaći način kako postupati u skladu sa ljubavlju. Vrlo često što god netko napravi je zlo. Zato treba pronači način da se čini manje zlo. Naravno, postoje brakovi u kojima je najmanje zlo da se suprug i supruga rastanu jer se oni uopće ne mogu razumjeti; između njih se ne može stvoriti harmonija. Naravno da je u takvim slučajevima u skladu sa ljubavlju da se oni rastave, jer je bolje da se dvoje ljudi rastanu kao dobri prijatelji nego da žive zajedno kao neprijatelji u neprestanom svakodnevnom ratu koji je strašan za djecu koju su oni donijeli na svijet. No, i ovdje će putem uputa kozmičkih analiza biti dano kako će ljudi najlakše proći kroz ta područja koja se nalaze pred njima. Oni ljudi danas koji su zaljubljeni i sretni u braku ne trebaju se bojati, jer će to trajati još tisućama godina; tako da se ne trebaju brinuti oni koji pronalaze svoju najveću radost u braku. Ja vam sve to govorim ne zato jer sam protiv braka, već zato jer smatram da ste svi vi zainteresirani za razumijevanje božanskog plana svijeta, kozmičkog spiralnog ciklusa, i gdje se brak nalazi u tom ciklusu i jer kroz to možete dobiti neka rješenja za probleme koji bi inače mogli nastati.
© Martinus Institut 1981. |
Martinusovi članci 3
Pregled